21/01/2026
Zato što nije akademski ćutati o narušavanju lanaca snabdijevanja i legalizaciji raseljavanja. Profesionalni vozači i drumski prevoznici sa Zapadnog Balkana neće odustati.
Autor: prof. dr Velibor Peulić
Dužan sam, prije svega, da izrazim zahvalnost novinarima i medijskim kućama koje su imale profesionalnu i ljudsku hrabrost da prve otvore prostor za javno iznošenje istine. Posebno zahvaljujem komercijalnoj televiziji i autoru Senadu Hadžifejzoviću, koji je jednom rečenicom precizno sažeo suštinu
problema: „Jednog dana ćemo se probuditi i nećemo imati zaposlenih.“ To nije medijska provokacija. To je upozorenje.
Bosna i Hercegovina je nastajala i opstajala zahvaljujući hrabrim pojedincima. U poratnom društvu, bez sistema i bez institucionalne podrške, upravo su ti ljudi stvarali transportna preduzeća, kupovali prva vozila, zapošljavali radnike i uspostavljali temelje samostalnog drumskog prevoza i logistike. Oni nisu gradili lične karijere – oni su gradili egzistenciju, zajednicu i privredni opstanak.
Danas, trideset godina kasnije, sektor transporta i logistike predstavlja jedan od rijetkih privrednih stubova koji je opstao, profesionalizovao se i integrisao u evropske tokove. Više od četiri milijarde eura uloženo je u vozila, opremu, infrastrukturu, obuke i lokalne zajednice – od Une, Drine i Save, pa sve do Jadranskog mora. To nisu apstraktne brojke. To su radna mjesta, porezi, razvoj i vidljivo prisustvo Bosne i Hercegovine u evropskim lancima snabdijevanja.
U posljednjih četrnaest mjeseci, sektor je napravio iskorak koji se ne može ignorisati:
– profesionalizacija je postala pravilo,
– evropski standardi su prihvaćeni i primijenjeni,
– edukacija i certifikacija su podignute na viši nivo,
– a dijalog i zagovaranje su zamijenili improvizaciju i stihiju.
Sa punim pravom danas možemo reći: ispunili smo standarde Evropske unije. I to sa ponosom.
I upravo tu dolazimo do suštine.
Namjera ovog teksta nije sukob. Niti traženje krivca. Namjera je da budemo zajedno u odgovoru na jedno ključno pitanje: zašto se i dalje ne razumije da su drumski prevoznici krvotok privrede?
Bez drumskog transporta nema proizvodnje, nema trgovine, nema izvoza, nema snabdijevanja, nema svakodnevnog života. To nije mišljenje – to je ekonomska činjenica. Ipak, pojedini birokratski krugovi su vjerovali da se radi o sporednoj djelatnosti, o sektoru koji se može regulisati bez dijaloga sa onima koji ga svakodnevno nose. Mi smo se pitali – i to naglas. Ukazivali smo – argumentima, ne emocijama. Objašnjavali – podacima, ne pretpostavkama.
Kada su činjenice postale jasne, odgovor je postao neugodan. Jer istina je jednostavna: narušavanje lanaca snabdijevanja ne proizvodi samo ekonomske gubitke – ono proizvodi raseljavanje ljudi. I kada se takvi procesi pravno i administrativno normalizuju, tada govorimo o tihoj, ali sistemskoj legalizaciji odlaska radne snage.
Zato se pitamo: Zar je moguće da se i dalje ne razumije koliki je značaj drumskih prevoznika za stabilnost privrede? Zar je moguće da se zanemaruje uloga ljudi koji omogućavaju da roba, hrana, lijekovi i energenti svakodnevno stižu do građana?
Mi se ne pitamo iz hira. Mi se pitamo jer imamo odgovornost – akademsku, profesionalnu i društvenu. Ovaj tekst nije lična promocija. Ovo je poziv na razum, dijalog i odgovornost. Jer nije akademski ćutati kada se urušavaju ekonomski temelji jedne zemlje.Nije akademski ignorisati činjenice. I nije akademski pristati na tišinu onda kada znanje obavezuje na govor.
Kao što smo i započeli – hrabro i u poremećenim okolnostima – tako smo i gradili sektor drumskog transporta. Ulazili smo u evropski regulatorni prostor sa minimalnim kapacitetima, oskudnim informacijama i izuzetno teškim koracima. Prva evropska direktiva iz 1996. godine, kojom započinje uređenje standarda u drumskom transportu, zatekla je prevoznike sa Zapadnog Balkana, a posebno iz Bosne i Hercegovine, u fazi pukog preživljavanja.
Period 1996–2000. godine bio je period ulaganja bez profita. Svaka ostvarena dobit reinvestirana je u nova vozila, u opremu i u ispunjavanje tehničkih i bezbjednosnih zahtjeva. Počeli smo sa skromnim standardima i postepeno napredovali – od osnovnih ekoloških normi ka višim kategorijama, korak po korak, bez sistemske podrške. Drumski prevoznici su tada bili prvi koji su razumjeli potrebu za koordinacijom, i upravo zahvaljujući toj ranoj organizaciji danas imamo prvu generaciju prevoznika koja je opstala.
Do 2004. godine, sektor je živio u uvjerenju da je liberalizacija tržišta neizbježan proces. Druge države regiona imale su različite startne pozicije, ali Bosna i Hercegovina je u tom periodu nosila dodatni teret – tek završeni rat i duboku institucionalnu prazninu. Od Sjeverne Makedonije do Bosne i Hercegovine, cijena nedostatka kooperacije, koordinacije i saradnje, kao i nepostojanja razvijenih logističkih servisa, pokazala se izuzetno visokom.
Godina 2004. predstavlja prelomni trenutak. Umjesto pune liberalizacije, uslijedila je jednostrana promjena režima kroz mehanizme CEMT-a (Konferencije evropskih ministara transporta). Države koje nisu bile članice Evropske unije izgubile su liberalizovani pristup tržištu. Umjesto jednakog tretmana, uveden je restriktivan režim ograničenog broja vožnji, uz obavezno vraćanje vozila u matičnu državu.
To je bio trenutak prve sistemske diskriminacije. Prevoznici iz Bosne i Hercegovine više nisu imali jednak pristup tržištu, iako su u tehničkom, profesionalnom i bezbjednosnom smislu morali ispunjavati iste standarde kao i prevoznici iz Evropske unije. Te godine akademska zajednica je uglavnom ostala nijema – dijelom zbog nerazumijevanja dinamike sektora, dijelom zbog zadržavanja u starim analitičkim okvirima.
Istovremeno, nametnute su sve strožije ekološke norme. U kratkom vremenskom periodu prešli smo sa EURO 3 na EURO 4, a potom gotovo momentalno na EURO 5 i EURO 6. Sve to bez ijednog sistemskog podsticaja, subvencije ili fiskalne olakšice. Nijedan domaći preduzetnik nije dobio ni minimalnu finansijsku podršku. Investicije su ponovo pale isključivo na teret prevoznika, dok su indirektne koristi u velikoj mjeri ostvarivali veliki logistički provajderi i 3PL sistemi.
Drumski prevoznici su potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) i CEFTA sporazuma dočekali sa iskrenim optimizmom. Vjerovalo se da su ti sporazumi početak uklanjanja diskriminacije, otvaranja tržišta i stvarne integracije Zapadnog Balkana u evropske ekonomske tokove. Vjerovalo se da se potpisom preuzima i odgovornost – sa obje strane.
Danas, međutim, svjedočimo tišini tamo gdje bi morala postojati hrabrost. Ne čujemo glasove onih koji bi morali javno da postave pitanje: zašto se temeljne odredbe SSP-a ignorišu upravo onda kada je najvažnije da se poštuju?
U prva dva i tri člana SSP-a jasno stoji princip nediskriminacije potpisnica. Taj princip se odnosi i na Evropsku uniju i na Bosnu i Hercegovinu, ali i na sve zemlje Zapadnog Balkana koje su dio procesa stabilizacije i pridruživanja. Ipak, u praksi se desilo upravo suprotno – diskriminacija je postala sistemska, selektivna i trajna.
Ako se strane potpisnice moraju prvo dogovoriti da ne diskriminišu jedna drugu, kako je moguće da se danas diskriminacija sprovodi administrativno, tehnički i politički? Kako je moguće da se ograničava rad domaćih prevoznika, dok se tržište faktički prepušta isključivo prevoznicima iz država članica EU?
A mi se pitamo: zar je moguće da predstavnici Evropske komisije ne mogu – ili ne žele – da na korektan i jasan način kažu istinu?
Ako je poruka sljedeća: „Vrijeme je da budete samo zaposleni vozači u državama Evropske unije, dok će se u narednih 12 do 16 mjeseci kapacitet domaćeg transporta gasiti i zamjenjivati kapacitetima prevoznika iz EU“ – onda to treba reći otvoreno.
Da li je to fer u okviru SSP-a? Nije.
Da li je to partnerski odnos? Nije.
Ako je stav da će „sve biti riješeno kada postanete članica EU“, onda se mora reći i kada. Jer već dvadeset godina slušamo iste pojmove: zelene trake, zeleni koridori, digitalni prolazi. Transportna zajednica regiona i dalje govori o „dimnoj zavjesi“, dok realni sektor svakodnevno trpi posljedice.
U međuvremenu, akademska zajednica često ostaje zarobljena u projektima, studijama i budžetima koji se mjere desetinama miliona eura, dok se suštinsko pitanje – raseljavanje, evakuacija i odlazak radne snage – gura pod tepih. To se naziva mobilnošću. Mi to zovemo seobom.
Ako stvari ogolimo do kraja, poruka koju sektor čuje danas glasi:
– sporazumi ne vrijede u praksi,
– četiri milijarde eura investicija u Bosni i Hercegovini ne znače ništa, – ne brinite, imaćete „njihove“ prevoznike za njihove proizvođače.
Ali to nije tačno. Nećete imati prevoznike. Jer bez domaćeg sektora nema ni otpornosti, ni konkurencije, ni sigurnosti lanaca snabdijevanja. Ostaje samo jedna opcija – selidba. Istine radi, moramo reći: o svemu ovome smo govorili. Glasno. Na regionalnim skupovima, na sastancima sa premijerima, na marginama Berlinskog procesa, u okviru planova rasta. Ali poruka je uporno ignorisana, dok se domaći prevoznici istovremeno koriste kao promotori Šengena i šengenskih pravila – bez prava koja ta pravila podrazumijevaju.
Maske su pale. Vrijeme je da ostavimo diplomatske fraze po strani i stvari nazovemo pravim imenom. Za Evropsku komisiju, profesionalni vozač motornog vozila iz Bosne i Hercegovine danas se tretira kao rizik. Isti taj vozač, u trenutku kada se zaposli u drumskom transportnom preduzeću registrovanom u Evropskoj uniji – prestaje biti rizik. To nije bezbjednosna procjena. To je administrativna konstrukcija.
Činjenice su jasne i provjerljive:
– nijedan sistemski podatak ne pokazuje da su profesionalni vozači iz Bosne i Hercegovine ikada predstavljali migracioni ili azilantski rizik,
– ne postoje evidentirani zahtjevi za azil profesionalnih vozača,
– vozači su ponosni ljudi, vezani za svoje porodice, svoje domove i svoju zemlju. Njima je kod kuće najljepše.
Ako postoji nešto po čemu su prepoznati, onda je to profesionalizam. Poznato je da su vozači sa Zapadnog Balkana, a posebno iz Bosne i Hercegovine, među najtraženijima u Evropi. Statistike jasno pokazuju da je stopa zadržavanja radnika, odgovornost prema poslu i interes da se posao obavlja zakonito i profesionalno značajno viša nego evropski prosjek.
Mi ne tražimo privilegije. Mi ne tražimo izuzeća. Mi tražimo pravo na rad.
Tražimo samo da se poštuju obligacioni i radnopravni odnosi, zakoni koji su već usklađeni sa zakonodavstvom Evropske unije. Tražimo da se prizna ono što jeste činjenica: da je vozač – zaposlen,
– socijalno i zdravstveno osiguran,
– nosilac državne licence,
– i da se nakon izvršenog transportnog zadatka vraća kući.
Sve ostalo su etikete. U najmanju ruku – neprimjerene. U suštini – uvredljive. Mi nismo „migracioni rizik“. Mi nismo „bezbjednosna prijetnja“.Mi nismo ljudi „koji ostaju na granici“. Mi smo profesionalni vozači. Ako hoćemo jasnoću, onda su dovoljne tri tačke koje svaka službena institucija mora priznati i tumačiti na isti način:
1. Vozač je zaposlen – ima ugovor o radu i radni odnos u registrovanom preduzeću.
2. Vozač ima državnu licencu – izdate su mu sve nacionalne i međunarodne dozvole.
3. Vozač izvršava transportni zadatak – privremeno boravi u EU isključivo radi obavljanja posla i vraća se u matičnu državu.
Sve izvan toga nije pravna analiza. To je politička odluka. I zato ovo više nije pitanje diplomatije. Ovo je pitanje istine, rada i dostojanstva.
Odgovor Briselu: bez diplomatije, sa činjenicama
Moramo odgovoriti na pitanja koja dolaze iz Brisela. Ali prije svega, moramo postaviti jedno osnovno pitanje: da li Evropska unija želi ili ne želi profesionalne vozače iz Bosne i Hercegovine i Zapadnog Balkana?
Jer sve između toga postalo je zamjena za istinu. Sistem EES (Entry/Exit System) je informacionokomunikacioni alat. To je ICT sistem za evidenciju ulazaka i izlazaka. On nije politička odluka, niti je bezbjednosna procjena. I upravo zato je neshvatljivo – i uvredljivo za elementarnu logiku – da se u sistemu koji raspolaže podacima o ugovoru o radu, licenci, osiguranju i poslodavcu, profesionalni vozač tretira isto kao turista.
Pitanje je jednostavno: zašto se u EES ne pravi jasna razlika između rada i turizma?
Odgovori koje dobijamo vrijeđaju zdrav razum. Govori se o „prekoračenju boravka radnika“. O kakvim radnicima govorimo? Koji zakon zabranjuje pravo na rad profesionalnom vozaču koji izvršava međunarodni transportni zadatak?
Kažu nam: „zabrinuti smo“. Ali nigdje ne piše da je zabrinutost pravni osnov za uskraćivanje prava na rad. Ako je pravna logika osnova Evropske unije, onda mora postojati odgovor na sljedeće pitanje: zašto se iz ovih ograničenja izuzimaju radnici u željezničkom transportu, vazdušnom saobraćaju i pomorstvu, a diskriminišu drumski prevoznici?
U Bosni i Hercegovini svi vidovi transporta zajedno učestvuju sa 4–6% u ukupnim robnim tokovima, ali se regulatorni pritisak gotovo isključivo sručio na drumski transport. To nije regulacija. To je selektivno zatvaranje jednog sektora. Zato tražimo iskren odgovor. Bez fraza. Bez „procesa“. Bez „zabrinutosti“.
Ako je poruka sljedeća: da od 15.01., zatim od 15.04. i potom kvartalno, treba da očekujemo gašenje domaćih kapaciteta – onda to treba reći jasno.
Ali nemojmo se zavaravati: neće se desiti „selidba kapaciteta“. Evropskoj uniji danas nedostaje najmanje
500.000 profesionalnih vozača. To nije balkanski problem – to je evropski strukturni deficit. A pristup „zabrane rada“ ne rješava taj problem – on ga produbljuje.
Ako je realan vremenski okvir punog članstva 2038. godina, onda ćutanje nije opcija. Jer do tada ne nestaju samo kompanije – nestaju ljudi, znanje i egzistencija. Ovo više nije pitanje Erasmus projekata, akademskih grantova ili diplomatskih izjava. Ako je akademskoj zajednici zabranjeno da kritički govori – onda ona prestaje biti akademska. A mi na to ne pristajemo. Moramo biti uz naše inženjere, tehničare, logističare i profesionalne vozače, jer ako se ovo ne razumije sada, ostajemo bez prava na rad i bez prava na egzistenciju.
I zato kažemo jasno i ponosno: od Đevđelije do Une, od Dunava do Jadrana, nemamo pravo na ćutanje. Ako je cilj da robni tokovi dolaze iz Turske, Kine ili drugih tržišta – neka se to kaže. Ali nemojte uzimati dobit iz logističkih lanaca, a istovremeno zabranjivati rad onima koji te lance nose.
Postavljamo javno pitanje: da li će se predstavnici Evropske komisije, parlamentarne saobraćajne komisije i ministri pojaviti pred medijima i reći istinu? Da li govorimo o evakuaciji, selidbi ili seobi? Ironično je da su predstavnici IRU iz Ženeve više vremena i energije potrošili objašnjavajući ovaj problem u Briselu nego mnoge domaće institucije. Više su uradili novinari i mediji – Reuters, Deutsche Welle, Trans.info – nego regulatorni sistemi.
Zato, kao što smo rekli na početku, zahvaljujemo hrabrim novinarima – svim profesionalcima koji su bez cenzure otvorili prostor istini. U Sarajevu smo, u svega 36 sati, pokazali ono što je očigledno: nema privrede bez domaćih prevoznika. Logistički sistem nije ideologija. On je kooperacija, koordinacija i povjerenje. Mi alternative imamo. Ali nemamo nazad. I zato završavamo jasno: mi smo savremeni, profesionalni i ponosni. I tražimo samo jedno – pravo da radimo.
Profesionalni vozači i drumski prevoznici sa Zapadnog Balkana neće odustati.
Ne iz inata – već iz odgovornosti. Više od dvadeset dvije godine poslujemo na evropskim tržištima pod realnim, često neravnopravnim i otežanim uslovima. U tom periodu nismo tražili povlastice. Tražili smo fer pravila, jednaku primjenu propisa i poštovanje rada. Uprkos svemu, opstali smo. Razvijali smo se. Profesionalizovali smo se. I danas smo sastavni dio evropskih lanaca snabdijevanja.
Ako danas kažemo da ćemo braniti drumske prevoznike, to nije prijetnja. To je činjenica. Mi znamo kako izgleda borba bez sistema, bez kapitala i bez političke podrške. Znamo i šta znači graditi sektor iz pepela, ulagati bez profita i preživljavati promjene pravila koje nismo sami pisali. I zato znamo i ovo:
osuđeni smo da pobijedimo.
Ne zato što smo jači, već zato što smo u pravu. Ne zato što je put lak, već zato što je neodustajanje jedina opcija. Način na koji se danas odnosite prema profesionalnim vozačima sa Balkana neće ostati zaboravljen. Ovaj trenutak će biti zapisan – kao primjer da se rad može osporavati administracijom, ali ne i izbrisati. Bićemo prepoznati. I zapamćeni. Po profesionalizmu, po dostojanstvu i po hrabrosti da kažemo istinu kada je najteže.
Sa Balkana, ponosno i odgovorno, poručujemo: ostajemo. Radimo. I ne odustajemo.
